U javnosti iznesena teza o 30% lažnih bolovanja predstavlja najobičniju floskulu proizišlu iz pogrešne interpretacije podataka i dugoročno može dosta naštetiti konkurentnosti gospodarstva u uvjetima manjka radne snage.
U 2021. godini, broj dana bolovanja je prvi put prešao broju od 20 milijuna ili 13,5 dana bolovanja po svakom radniku. Grubo preračunato, hrvatsko gospodarstvo problem stoji preko 6 milijardi kn godišnje. Tražeći krivca, (koji se poslovično ne nalazi samo na jednoj strani) javnost svjedoči situaciji u kojoj službeni predstavnici poslodavaca i javnog zdravstva (dvije od tri uključene strane) u plasiraju vrlo opasnu tezu o isključivoj krivnji treće strane – radnika, optužujući ih da masovno lažiraju bolovanja.
Prilog RTL-a od 28 lipnja 2022. koji se poziva na izvješće HZZO-a s kraja ožujka ove godine, ponovno je aktualiziralo problem njegove krive interpretacije i teze kako više od jedne trećine slučajeva bolovanja pripada kategoriji lažnih bolovanja. Već je postalo pravilo da se iz podataka u izvješću (godinama unatrag) izvlače potpuno pogrešni zaključci koji rezultiraju bombastičnim naslovima, a što nanosi dosta štete poslovnoj klimi u Hrvatskoj. No, problem dobiva posve drugu dimenziju kada istu retoriku preuzme Hrvatska udruga poslodavaca i za problem velikog broja dana bolovanja (koji se od 2014. gotovo udvostručio) optuže – radnike.
Tako je Milka Kosanović, direktorica odnosa s članstvom HUP-a u RTL “Potrazi” na temu bolovanja istaknula čuvenu floskulu kako je 30% bolovanja lažno i kako upravo ta velika količina zloupotrebe oštećuje poslodavce i državu kao i druge radnike te da poslodavci ni na koji način ne mogu upravljati tim procesom. Paradoksalno, početkom prošle godine, HUP je čak objavio i službenu analizu u kojoj opetovano iznosi tezu o 30% bolovanja, iako je iz samog teksta navedne analize vidljivo da su krivo interpretirali izvješće Zavoda (nesklad između brojaka koje su naveli).
Iz Instituta za upravljanje apsentizmom smo u više navrata pokušali ukazati Hrvatskoj udruzi poslodavaca na njihovu podršku potpuno krivoj tezi o velikom broju slučajeva zloupotrebe bolovanja od strane radnika. Čak smo svojevremeno, na predavanjima koja je HUP organizirao za svoje članstvo detaljno pojasnili način na koji je u javnost dospjela kriva informacija enormnoj količini navodnih zloupotreba. Međutim, u ljeto 2022. godine evo nas opet na istoj poziciji gdje smo bili prije 3 godine. Ponovo smo u lovu na radnike i njihova fantomska lažna bolovanja…
Priča počinje interpretacijom izvješća HZZO-a od 25.03.2022. u kojemu se navodi podatak da su njihovi kontrolori, nakon što su proveli kontrolu bolovanja kod liječnika obiteljske medicine, zaključili čak 35% slučajeva bolovanja koji su bili predmet kontrole. Javnost i dio medija su to odmah interpretirali kao činjenicu da je 35% bolovanja bilo lažno. Ulje na vatru je dolio i Ministar Beroš koji je najavio još oštrije mjere protiv lažnih bolovanja, vjerojatno pokušavajući skrenuti fokus javnosti s jednog od glavnih uzročnika velikog broja dana bolovanja, a koji se zapravo krije u sporosti javnozdravstvenog sustava.
Iako zvuči nevjerojatno, podatak od 35% zaključenih bolovanja nikako ne znači da su svi ti slučajevi kategorizirani kao zloupotreba. Baš naprotiv, većina njih to uopće nije.
Naime, u takvim kontrolama veliki broj slučajeva se zaključi zbog niza različitih (najčešće proceduralnih) razloga, a ne treba zanemariti niti činjenicu da bi određeni broj tih slučajeva svakako bio zaključen, nevezano za aktivnost kontrolora.
No, najveća je pogreška se zapravo krije u uzorku slučajeva koji su bili predmet kontrole. Sukladno pravilniku o kontroli bolovanja ( NN 123/2011) postoje dvije vrste kontrola bolovanja: redovne i izvanredne. Izvanredna kontrola može biti provedena po nalogu ravnatelja Zavoda ili prema pisanom zahtjevu predstavnika poslodavca. Poslodavac može, u slučaju da detektiraju sumnjivo ponašanje radnika koji je otvorio bolovanje, podnijeti pismeni zahtjev za izvanrednu kontrolu bolovanja i Zavod je dužan odazvati se takvom zahtjevu.
Kako HZZO raspolaže s relativno ograničenim brojem kontrolora u odnosu na broj slučajeva bolovanja, oni jednostavno nisu fizički u mogućnosti provesti veliki broj kontrola Budući da predmetni pravilnik nalaže da se svakom poslodavcu mora dostaviti službeni odgovor na njegov zahtjev, kontrolori su prinuđeni dati određeni prioritet izvanrednim kontrolama u odnosu na one redovne.
Slijedom navedenog, u predmetnom uzorku bolovanja brojkom poprilično dominiraju izvanredne kontrole koje su inicirane od strane poslodavca, bilo da poslodavac ima saznanja da je ponašanje radnika u suprotnosti s njegovim zdravstvenim stanjem ili trajanje bolovanja probija sve razumne rokove u odnosu na dijagnozu. To jednostavno znači da se u navedenom uzorku uglavnom nalaze (na nepravilnosti) suspektni slučajevi privremene radne nesposobnosti.
Ukratko, kada pričamo slučajevima koji su bili predmet kontrole, pričamo o duboko kontaminiranom uzorku u kojemu je vjerojatnost da postoji zloupotreba nemjerljivo veća u odnosu na ukupan broj slučajeva bolovanja.
Bilo bi dobro kada bi HZZO objavio podatke o provedbi kontrole koji bi uključivali i ove detalje i na taj način otklonili sumnje u postavljenu tezu o lažnim bolovanjima.
Ipak, i bez takve analize teza o jednoj trećini lažnih bolovanja koju tako zdušno podržava HUP i Ministarstvo zdravstva i dalje nije održiva zbog sljedećih činjenica:
- U 2021. godini HZZO kontrolori su proveli 18.951 kontrolu ordinacija i tom prilikom pregledali 49.265 kartona pacijenata (slučajeva bolovanja)
- Od 49.265 kontroliranih slučajeva, zaključeno je njih 17.366 , odnosno blizu 35% (koje su u javnosti odmah proglasili lažnim bolovanjima)
- Kršenje ugovornih obveza je utvrđeno kod samo 11% od 18.951 kontroliranih ordinacija i izrečeno je 2.066 mjera (opomene, kazne, i slično)
- Kod 89% ordinacija nije pronađena niti jedna nepravilnost pa tako ni lažno bolovanje.
Ako ove brojke stavimo u kontekst činjenice je Hrvatska je u 2021. godini zabilježila više od 1.38 milijuna slučajeva bolovanja, dolazi se do zaključka da je brojke kontroliranih i zaključenih slučajeva zapravo smiješno male u odnosu na veličinu problema.
Dakle, kontrolori su pregledali uzorak od 49.265 slučajeva, što predstavlja „nevjerojatnih“ 3,6% ukupnog broja slučajeva uz napomenu da je kod velike većine tih slučajeva vjerojatno već postojala indicija da nešto nije u redu s njima. Nakon toga je (iz razno raznih razloga) zaključeno 17.366 slučajeva što predstavlja 35% kontroliranih ali samo 1,3% ukupnog broja slučajeva bolovanja.
Najvažniji podatak koji izvješće navodi jeste da je u samo 11% od kontroliranih 18.951 ordinacija utvrđen neki oblik kršenja ugovornih obveza zbog čega je izrečeno 2.066 mjera ( koje vrlo vjerojatno nisu bile vezane samo za bolovanja). Naime, prema Vodiču za kontrolu kršenja ugovornih obveza HZZO-a, pojam kršenja ugovornih obveza obuhvaća veliki broj potencijalnih administrativnih ili stručnih propusta liječnika. Tako se primjerice, kao kršenje ugovornih obveza spominju stavke poput neisticanja naljepnice “ugovorni subjekt HZZO-a”, krivih postupanja po različitim uputama i direktivama (npr. preveliki broj recepata) pa sve do neopravdanog otvaranja bolovanja ili neopravdano dugog perioda bolovanja.
Dakle, mala je mogućnost da je baš svaki od ovih 2.066 slučajeva zapravo zloupotreba bolovanja. Međutim, uzmimo za potrebe ovog članka pretpostavku da se sve izrečene mjere isključivo odnose na kazne doktorima koji su otvarali neopravdano bolovanje. U takvom scenariju dolazimo do nevjerojatnog zaključka da su kontrolori u svakoj od 11% ordinacija prosječno pronašli gotovo 8,5 slučajeva zloupotrebe bolovanja a u ostatku od 89% ordinacija nije nađen niti jedan jedini slučaj lažnog bolovanja ?! Koliko je takav rezultat statistički moguć u realnom svijetu ?
Ako ipak ostanemo pri ovom rezultatu i pretpostavimo da su se sve opisane mjere odnosile na po jedan slučaj zloupotrebe bolovanja, onda su kontrolori HZZO-a, koji su, prema istom izvješću zaključili 17.366 slučajeva a istovremeno nepravilnosti našli samo kod njih 2.066, tada samostalno i na svoju ruku zanemarili više od 15.300 slučajeva, te su tim radnicima „oprostili“ njihov grijeh.
Nije li to razlog za opsežnu istragu budući da je, po toj logici više od 15.000 radnika zajedno s njihovim izabranim liječnicima oštetilo poslodavce i zdravstveni sustav dok je mehanizam kontrole tu činjenicu jednostavno odlučio ignorirati?
Da ne duljimo, očito je da je teza o 30% ili 35% lažnih bolovanja potpuno “šuplja” i suštinski je poprilično štetna budući da skreće pozornost javnosti sa onih stvarnih uzročnika lošeg stanja po pitanju bolovanja koja su u zadnjih desetak godina porasla preko 60%.
Koji su stvarni generatori bolovanja u Hrvatskoj (a i šire) ?
- Sporost procedura u javnom zdravstvu – liječnici obiteljske medicine predugo čekaju na dijagnostiku i mišljenje specijalista kako bi utvrdili stvarno zdravstveno stanje (problem lista čekanja). Rezultat toga je da radnici provode na bolovanju više vremena nego bi objektivno trebalo ili da se prekasno započinje s liječenjem. Za to nije kriv liječnik obiteljske medicine jer on mora vjerovati pacijentu da ima tegobe a bez dijagnostike i specijalista ne može utvrditi pravo stanje. Na ovu problematiku je više puta ukazivala Udruga liječnika obiteljske medicine (KOHOM)
- Manjak radnika i njihova preopterećenost u radnim procesima – zbog nedostatka (osposobljene) radne snage, poslodavac redistribuira višak posla na radnike koji su vještiji ili jednostavno na one koji su preostali. Primjerice ako iz grupe od 5 radnika jedan ode na bolovanje (iz objektivnih razloga) poslodavac ne zapošljava zamjenu (jer je nema na tržištu rada) nego posao preuzimaju preostali radnici. Zbog toga su oni često preopterećeni ili pod stresom, pa dolazi do pojave spirale otvaranja bolovanja kod takvih radnika.
- Kriva reakcija managementa poslodavca na pojavu velike količine izostanaka – management se počne baviti „lovom na vještice“ odnosno pokušava identificirati ovih 35% (javnosti poznatih) fantomskih „zloupotrebljavača“ bolovanja i tom prilikom proganja dobre i lojalne radnike koji su na bolovanju iz objektivnih razloga. Šalju im kontrole HZZO-a, druge radnike ili privatne detektive da ih uhode kod kuće ili im prijete da će imati posljedice ako smjesta ne prestanu sa zloupotrebom i ne vrate se na posao. Na taj način se radniku otvoreno šalje poruka da mu poslodavac ne vjeruje i da svakog svog radnika smatra prevarantom, a što onda trajno narušava njihov međusobni odnos. U uvjetima manjka radnika , ova tri uzroka multipliciraju problem niske produktivnosti rada.
Da nije problem samo kod radnika niti je rješenje u prebacivanju krivnje samo na njih uz forsiranje teze o lažnim bolovanjima, svjedoči činjenica da postoje brojni poslodavci koji nemaju problem s velikom količinom izostanaka zbog bolovanja. Upravo takvi poslodavci su po uzoru na tvrtke u razvijenom svijetu prestali s prebacivanjem krivnje na radnike i državu te su se tim problemom suočili uvodeći moderne management metode upravljanja u okviru discipline koja zove Absence management. Uostalom, poprilično je suludo u današnje vrijeme radnike, kojih nema ni za lijek etiketirati kao lašce, neradnike i varalice i onda se žaliti kako se nitko ne javlja na natječaje za zaposlenje. Još gore, na ovaj način posredno se napada liječnike obiteljske medicine kojih je također toliko malo tendencijom da ih uskoro uopće ne bude. Kad više ne bude niti jednih niti drugih, tko će onda poslodavcima biti kriv za nisku produktivnost rada? Možda bi bilo pametno da najprije počiste u svojem dvorištu i provjere koliko je za bolovanja kriv loš način upravljanja ljudskim resursima ili rad sa suboptimalnim brojem radnika.
I da zaključimo: zloupotreba bolovanja postoji od kako je bolovanje kao pravo uvedeno u pravni okvir. Međutim, ni u prošlosti, a niti danas, ona ne predstavlja veliku stavku ili ključni uzrok vezanu za izostanak radnika. Problem se sigurno neće riješiti tako da se sudionici procesa (poslodavci, radnici i država) međusobno optužuju i podmeću jedni drugima. Odgovornost svih institucija poput HUP-a, HZZO-a, ministarstva zdravstva, radničkih sindikata i svih drugih koji predstavljaju sudionike procesa je da javnost mora biti upoznata s pravim stanjem stvari, što isključuje plasiranje teza o radnicima i njihovim liječnicima kao masovnim prevarantima. Rješenje problema nije jednostavno ali postoji i primjenjuje se u mnogim zemljama, samo u njemu moraju sudjelovati sve strane uključene u proces.
Poslodavci bi jednostavno trebali naučiti upravljati ovim problemom (malo introspekcije ne bi škodilo), javnozdravstveni sustav bi trebao ubrzati procedure utvrđivanja pravog stanja ili omogućiti poslodavcima da pošalju radnike u privatni zdravstveni sektor kako bi zaobišli čekanje i rasteretili javne ustanove, a radnici se obrazovati i težiti poboljšanju svojih vještina kako bi bili što produktivniji i konkurentniji na tržištu. Postoji velika vjerojatnost da ćemo se tako ubrzo riješiti etikete bolesne nacije lijenih radnika i eventualno se približiti faktorima produktivnosti i konkurentnosti kojima težimo.
Ili će “Torquemade” naših dana nastaviti paliti lomače za onih 30% predstavnika radne populacije koji ionako svakodnevno samo smišljaju kako će otvoriti bolovanje da napakoste svojim poslodavcima…
Institut za upravljanje apsentizmom, Zagreb
Damir Kovačević, predsjednik